Godište 72

Dobrodošli na moj blog

28.04.2008.

Malo onako...

Sad bih malo bacio jedan kometar , rat je uzasna stvar , nema pobjednika u ovim nasim gudurama , žali Bože ko izgubi život ili osta invalid . Rat su preživjeli oni sretni , sposobni i podrumaši . Pravi heroji su 90% pod crnom zemljom. Tako da mi je danas čudo koliko ima heroja na životu , kad samo čovjek pogleda šta se piše itd , da smo imali ovolike sposobne i hrabre ljude , rat bi bio za čas gotov. Ko je išao srcem , isto to srce je i ostavio na zelenoj travi ili asfaltu ove zemlje . Rijetki su imali sreće pa preživjeli da o tome danas pričaju. Ja sam preživio rat , ali nema šta da izmišljam , gledao sam da preživim , nigdje nisam išao u ludo. Dobro , bilo je i sreće , bez sreće si gotov svagdje i u svakom pogledu , npr dođe mi smjena u Otes noć prije napada , isto i u Aziće ....pa onda negdje iznad Ilijaša na brdima ,smjena par dana prije krkljanca , i onda nek mi neko kaze nesto , sam Bog i čista sreča , nekta tumači kako ko hoče. Zato danas mogu ovo i pisati.  Super....

11.04.2008.

Bjezanija

I tako sam sjedio na kapiji , gledao ko ulazi i izlazi , dok su ostali odlazili i dolazaili , slusao sam sta pricaju , rat se zahuktao u pravom smislu te rijeci , i sve cesce je dolazilo da neko od vojnika pobjegne. Ujtro na prozivci samo vidis fali neko . Ono osipanje je bilo samo tako...
I koncno poce prica kao pustat ce nas kuci , kao ko treba na fakultet da ce pustiti da se skine , Tu se svi razletimo da nabavljamo potvrde da smo upisali faks , i ko jest i ko nije , bez obzira na nacionalnost ,zove se kuci , vadite , ganjajte kako znate., te predajemo to komadantu brigade , koji treba da odluci hoce li me ili ne pustiti. Kad domalo , promjena ,hahah , pustaju samo one koji treba da idu da upisu fakultet u jesenjem roku , sad svi opet zovemo kuci da nam salju takvu potvrdu , niđe veze , stize mi ta potvrda , opet ja kod komadanta brigade , nista on  ne reagira ,a ja pricam pricu , lazem ga u oci , ali on nereaguje.   I konacno , stigne naredjenje da  nas se pusti  iz JNA , ali sve je to s nevjericom , vojska stalno neka dolazi , rezervisti , idu tamo amo , a mi ko kuci . Docekamo i mi taj dan ,nejduzi u mom dotadasnejm zivotu , razduzili se svi mi , vec u civilu , ali komadant nedaje knjizice , kao ,ceka neko naredjenje , ono , nekima dosli roditelji , prijatelji po njih ,ali ovaj nepusta ...nervoza do usijanja , prijete , psuju , svasta , price se ono pronose , kao blokiraju skidanje , ostaje se , svasta . I jedva , tek negdje oko 15h , komadant kasarne nas okupio , odrzao predavanje , da branimo bratstvo i jedinstvo , da neratujemo protiv JNA , bla ,bla ,bla . ma niko ga nije slusao. I konacno ja preko kapije , tamo me cekali prijatelj i njegov tata , prijatelj isto pusten iz vojske , samo on pusten odmah ujutro , oni poludili od cekanja , medju rajom sto je cekala se isto sirile razne glasine . Stari njegov poveo kolegu iz firme, vozača , seljak neki , ali SDS , ovaj ga nesto nekad zaduzio , i nas ti lik kroz sve barikade bez problema doveze kući. Ej koje olakšanje ....

06.04.2008.

Nacionalnosti...

Onda su u neka doba donijeli odluku da pustaju vojnike iz Slovenije kući , to im je bila najgluplja odluka , jer su pokazali svoje pravo lice . Reakcije su bile razlicite , neki su govorili , ko ih j...., nek idu kad nisu s nama , drugima su se otvorile oči i bilo im je jasno kud sve ovo vodi. Jedan od tih sam bio i ja ...Imao sam par Slovenaca prijatelja tu  i mogu reći da je i njima bilo teško , jedan je plakao kad je odlazio , nije im bilo svejedno , mučne scene , dan danas ih se nerado sjećam.
Tada je već u Hrvatskoj krenuo rat otvoreno uz granioicu sa BiH , te oko Knina . Mi smo stalno išli u ta područja obezbjeđujući visoke oficire i konvoje , ja sam skoro svakodnevno bio na putu , samo što dodješ sa jednog , ujutro ideš na drugi ...i tako sve negdje do polovine sedmog mjeseca , kad me pozvao na razgovor jedan bezbjednjak , čim je on fino počeo sa mnom , znao sam da neće na dobro , kao de zapali , hočeš popit šta itd , negdje veze . I tako u razgovoru o svemu i svačemu , kako to već ide , upita on mene a šta si ono ti po nacionalnosti ? ja vidim kud voda ide , kažem ja Jugosloven , a on na to fino,fino , a šta ti je otac po nacionalnosti ? velim ja i on Jugosloven , fino , fino , a kaže , hajde reci mi šta ti je djed po nacionalnosti, neće biti da je i on ,stariji čovjek Jugosloven ? ja zapeo , pa kažem , jeste i on je Jugosloven . Etu on promjeni facu , kaže , e vidiš ja imam podatak da je on bio satnik u onom ratu u domobranima . Nebih rekao da je Jugosloven mogao biti u domobranima. Ja slegnem ramenima , vidim nema zezancije , te se mi tu rastanemo , ko ima ovaj još nekog posla . Drugo jutro mene komandir voda VP , zove i kaže , od danas radiš na kapiji kasarne , neideš više na pratnju . OK , ja kažem , sve mi jasno . Nevjeruju mi i nežele me da budem u blizini , pa me šalju na kapiju, to je posao gdje idu mladi vojnici , a jasam u to vrijeme bio dva mjeseca do skidanja . Nije bi bilo pravo ,ali odlučio sam da to malo još što je ostalo izdržim ...

03.04.2008.

Zavale...

U to doba smo stalno negdje bili na putu , pratili oficire i vojne konvoje , pocela je pristizati vojska iz Slovenije , isli smo po njih na granicu sa Hrvatskom , a tamo je sve opet vrvilo od martićevaca i druge paravojske , naravno nismo imali nikakvih problema s njima , osim kad bi oni nama dok bi prolazili dizali tri prsta ,a mi njima pokazivali srednji ! hahha
Jedne smo prilike dobili naredjenje da idemo u Slavnonski Brod , pojma nismo imali gdje nas salju. Dosli smo do mosta koji dijeli na bosansku i hrvatsku stranu , na bosanskoj je stajala policija , pitali smo ih jel smijemo preći tamo , lik namrtav hladan kaze , slobodno , i mi zapucamo , s picgauerom , tamo nas zaustavi ZNG , likovi ko i u nas na pocetku rata , krezavi , dokopali se vlasti , i kad su se uvjerili da je sve obicna vojska , puste nas u grad. Mi u kasarnu koja je bila odmah do mosta , tamo nemogu da vjeruju da smo dosli , oni neizlaze mjesecima , blokirani . Mi i dalje ne shvatamo gdje smo , idemo dalje na drugi kraj grada , u tvornicu Đuro Đaković , trebamo tenk preuzeti s popravka hahah vozimo kroz grad , podne , guzva , psuju nam mater , potezu oruzje , show . Nekako dosli do te tvornice , portir kad je vidio vozilo vojne policije JNA ,dao se u bjeg , jedva ga stigoh , nevjeruje covjek , pravda se , niko ga nista ne pita, a on , te ja sam portir , ovo ono , nemam ja s njima nista , show. Skontamo mi da su nas zavalili , kakav crni tenk , unutra puno poliscije RH , te mi okrenemo nazad za Bosnu. Opet susret s gardistima , opet zaje..., ali prodjemo. Cim smo presli na Bosansku stranu , prva kafana i svrnemo se. Kaze ovaj oficir sto je bio s nama  , ja plaćam pečenje , vi piće . Tu se upucao samo tako , tek nas strah popustio , nakon sto smo skontali gdje su nas zavalili i kako smo imali srece , nema ko nije potezao  oruzje na nas , čudo da neko nije slučajno opalio i zaginuli bi samo tako.
Vratimo se u Banja Luku , ovaj oficir sve po spisku onima gdje nas poslase ...
Sljedeci zadatak nam je bio da odvezemo žicu (bodjikavu ) u kasarnu na Manjaču . natovarili mi to , i odvezli i pitam ja jednog oficira gore , što mi vojna policija vozimo žicu, kad je puna vojska onih grupa za rad , veli on meni , to ti je za štale što pravimo , bit će puno rezervista , pa nam treba. I ja progutam ne razmisljajući tu priču i tek kad je rat se zahuktao i gore otvorili logor , postalo mi jasno što je VP vozila žicu na Manjaču. I tu imajoš jedna ''anegdota'' , po povratku , neko sunce upeklo i mi hajmo ko na pivu , ima na putu neka kafana , stanemo , izađe gazda , sačekajte , kao nemojte odmah ulaziti , ja provirim , kad konobar skida sliku Draže M. sa zida . Bilo im nezgodno ,da mi vidimo ....
Opet drugom prilikom , isli smo u Hrvatsku , u neko vojno skladište , kao pod kontrolom je i slobodno do njega i kako nismo znali te seoske puteve , zalutamo i pređemo na Hrvatsku stranu , tamo neka seoska straža s lovačkim puškama , mi u pancirima , naoružani do zuba , kad su nas vidili , svi se redom predaju , bacaju puške , a mi , ma nećemo vam ništa ,nego nam objasnite kuda da dođemo do tog i tog mjesta. Ma upiš....

01.04.2008.

Rezervisti

Na drugi poziv u rezervu , ovi sto su vec bili se nisu bas odazivali  i onda smo dobili zadatak da privodimo .Isli smo im kucama i pokusavali naci , ali naravno , nigdje nikoga , urijetko bi nekoga našli na adresi. Jednom smo dosli nekom slikaru na vrata  ateljea , traze ga za rezervu , lik umjetnik , niđe veze , uđe on ,kaže samo da se obućem , zalupi vrata , kad za minut , dere se otamo , da nam j.... mater , ima bombu sve će nas pobiti. S nama bio oficir , potporučnik , kosovac , kaže nam de se vi sklonite iza lifta , ja ču ovo sredit. Tako mi i napravismo , a on ni pet ni šest , razvali vrata jednim udarcem  i onog umjetnika savlada dok si rekao keks. Poslije nas je zafrkavao ,šta je , mjesto da me branite , vi se posakrivali . Inače je bilo tih ekstra obučenih likova ,strah da te uhvati ako mu se zamjeriš . Ko i mi smo nešta vježbali , napad i samoodbrana ,ali to je sve bilo talašika naspram njih , mislim da su svi završili neku obuku u Pančevu , zaje... likovi ,do jaja .
 Drugom prilikom kako nam je ova mobilizacija išla tanko ( o tom sam već pisao ) , dobijemo naređenje da odemo u subotu večer u disko i legitimiramo sve muške , pa ako je neko na spisku da ga pokupimo . Tako odemo u Kastel , ova oficirčina  upadne ko Rambo , ugasi muziku , upali svjetlo , i kaže , muški svi po jedan ka izlazu , a cure nek ostanu. Tu smo nakupili dosta momaka , pun Tam 110.
Opet da nebi neko mislio svi su bježali od te rezerve , ima i drugi slučaj , gdje je na kapiju kasarne , došlo čitavo selo  iz okoline Banja luke , da se dobrovoljno prijave u rezervu  i još pitaju , jel treba svoje oružje da donesu ili će ga dobiti ovdje . Ovi ih popisaše i vratiše i nakon nekoliko dana ih sviju zovnuše.
Tako da je uskoro kasarna bila prepuna rezervista , spavalo se na podu ....

31.03.2008.

Pljačka

Onda je krenulo forsiranje preko rijeke Save , svak idan smo išli u Gradišku, na most , legitimisali ljude koji su prelazili , ovaj oficir je imao spiskove , mislim da su na njima bili clanovi HSP-a , i sve  sa te liste hapsili .Doduše, prvi par dana smo uhapsili nekoliko ljudi , poslije se valjda čulo za to, panisu više ni išli preko mosta. Uhapšene smo vozili za Banja luku. Tu su ispitivani , koliko znam nisu maltretirani . Sjećam se jednog mlađeg momka , kojega smo pokupili na mostu , jadnik je bio sav isprepadan , prijetili su mu rezervisti , kriomice me zamolio da mu javim kući ,gdje i šta je s njim, na kutiji od cigara mi je napisao broj telefona i ime . Ja sam cijeli dan razmisljao da li da to uradim , bio sam i ja isprepadan , jer je sve vrvilo od kojekakvih bezbjednjaka i na kraju sam uvecer otisao u grad i kad sam dobro utvrdio da me nitko ne prati , nazvao njegove i javio im za njega.
Uskoro je JNA napravila opći napad na Staru Gradišku , i ubrzo prešli preko Save, bili su jako nadmoćni, tenkovi , prage, a oni s druge strane vozali oklopne tamiće te rafalali iz njih , naravno , sami su sebi vjerovatno iz neznanja , potpisali smrtu presudu , jer protiv tenka m84 nisu imali šanse . Nakon što su oklopi i pješadija ušli u grad , drugi dan smo došli i mi iz VP kao da uspostavimo red. Ali nije se imalo šta uspostavljati , u cijelom gradu osto je samo jedan stariji čovjek , koji je bio sav isprepadan . Mi smo uzeli kao zatvor i hotel za svoje baze . Za nas je naravno bio interesantan zatvor , jer nikad prije nismo vidjeli tako nešto . Bilo je puno uniformi i amblema od hrvatske policije i to su bili suveeniri za koje su se otimali. Mi redovna vojska ,smo naravno pokupili večinu hrane iz zatvora , sjećam se da smo natovarli frižidere sa hranom , svako večer (jer mi nismo ostajali preko noći tamo) u kasarni u Banja luci  bi bila gozba . Uskoro sam vidio i zbog čega se rat vodi , naime ,svako jutro kad bi mi pošli tamo , za nama bi se u kolonu priključivali pljačkaši, kamioni ,traktori , koji su čak vukli po 3 prikolice , to sam prvi put tamo vidio , i onda bi u Staroj Gradišci krali sve redom iz napuštenih kuća , nisu birali . Sjećam se da sam ja s jednim oficirom hoda po tom gradu i on je u izlogu jednog butika , vidio ženske cipele ,reče meni , evo ih taman za moje žene , razbio ga je i uzeo ih . Ja sam bio zgrožen , bijednik... Navečer po povratku za B.L. , pretrpana vozila sa ratnim plijenom bi se za nama vraćala  u B.L i ostala okolna mjesta. jedan od glavnih koji je odkupljivao ukradenu robu u B.L , većinom tehniku i namještaj je bio jedan Avdo , pred njegovu radnju su dovozili robu i onda se cjenkali , pošto je šta. .To netreba da čudi , jer su u toj prvoj postavi rezervista , bili zastupljeni svi bez obzira na nacionalnost.  Nakon što su rezerviste raspustili prvi put, ubrzo  , za nekih 15 dana su zvali ih ponovo , ali tada je odaziv bio daleko manji , uglavnom nitko od Hrvata se nije javio , a i dobar dio Bošnjaka se sakrio ,a nije se baš ni Srbima dragovoljno išlo , pa smo onda išli da ih hvatamo i na silu mobiliziramo , i tu ima more doživljaja....

30.03.2008.

I krenu frka ...

I tako , jedno večer , uzbuna !!! Zapovjednik našeg voda nas postrojio i kaže nam u Sloveniji napadaju kasarne , kao očekuje se napad svuda , te nas posla  na  rubove kasarne ,spremne za odbranu . Podjeliše nam pancire , municuju i rasporedišmo se svi uz ogradu , na svakih 15m , uz naređenje , pucaj ako ko krene . Ja kontam , nigdje veze da nas u Banja luci ko napadne , i kažem ja to  vodniku , kad on mene napade , ko šta ja znam , diverzanti ovo ono , lud čovjek. To je bilo prvo u nizo od beskrajnih noći na straži koje će sljediti u mom životu.
Ujutro skontaše da je ovo budalaština i da nas niko neće napasti , te odošmo na spavanjac.
Poslije ovoga događaja smo non stop bili negdje na putu ,pratili vojne konvoje tamo vamo (to nam je bio posao) , uglavnom prema Hrvatskoj , posebno se sjećam , nakon rata na Plitvica , 01.04.1991. , iz Banja luke smo dobili zadatak da iz kasarne Kozara pratimo kolonu vozila ,tenkova i ostalih čudesa , koja je išla tamo '' da uspostavi mir '' , ja ostao na kraju kolone , a ovi moji s drugim autom na  početku , kao vođa puta , i sad se oni  javljaju , kao gdje smo mi , oni stigli na rijeku Savu ,  a ja velim mi još u kasarni , još nisu sva vozila izašla , eto kolika je to bila kolona ....Na Plitvicama je bilo jedno metar snijega , ostavili smo tenkove i ta ostala vojna sranja , i na našu sreću , mi se vratili u BL . Tu smo bili puni dojmova , jer smo vidili po prvi put rat , sjećam se kako smo zagledali izrešetane aute itd , nije nam bilo ni malo svejedno i bilo nam je drago , što za razliku od ostalih , mi se vratišmo u BL. Poslije toga smo svako malo išli s nekim jačim oficirom kao njegova pratnja tamo , pa onda i u druge djelove krajine , Dvor na uni , itd , prije puta bi uvijek svratili do magacina i onda bi tu onaj oficir ,obično ranga potpukovnika pa na više , uzeo malo oružja za poklona tamošnjim teritorijalcima , bilo je tu onih starih dobošara, ali bilo je i ručnih bacača . Zahvaljujuči tome , svuda gdje bi išli po krajini , bili bi fino primljeni od strane lokalnih Srba , jelo se i žderalo samo tako , a to nam je ko vojnicima bilo najjvažnije. Onda su neki moji rekli da su sjedili na ručku tamo u Hrvatskoj sa kapetan Draganom , pa sam i ja jedne prilike imao tu '' čast'' . Uglavnom svi mi obični vojnici smo promatrali to iz prikrajka , svako je složio neku sliku u glavi ,ali nije se govorilo o tome što smo vidjeli , cinkera je bilo na sve strane . U to doba počinju i prva bježanja iz JNA , Slovenci i Hrvati , ujutro se ustaneš , vidiš nema nekoga , zbrisao ....ja sam s ovom mojom ekipom , pričao o tome , ali nismo smjeli zbrisat , jer je kod nas JNA bila uveliko omiljena , čim bi došli kući , sklepali bi nas , tako da nije bilo izlaza. Morali smo nastaviti , nadali smo se , imajući još par mjeseci do skidanja , da ćemo nekako pregurati ...Poslije se ispostavilo , da će kraj doći prije no smo mislili ....
Sjećam se jednog lika , vojnik iz Hrvatske , odlučio on da zbriše , i uzme BOV (oklopni transporter na točkovima) i prvofura kroz  kapiju , i pravac  Sl.Brod . Uzbuna . Trka . Frka. BOV naoružan , čak i nekakvim raketama . Ovi moji iz policije , jave i kod dervente stave cisternu na cestu i blokiraju ga . Mi smo odmah za njim stigli . I onda je počelo dozivanje preko megafona , jer nesmije niko prići , naoružan je . I tako se mudrovalo jedno 2h , nazvali mu starce , ovo ono , pričao s njima i na kraju se predao . Tada mi se lik učinio ludakom , kontao sam gdje če to učiniti , ali poslije sam tek skontao , da je bio i nevjerovatno hrabar , želio je pomoći svojoj zemlji u odbrani , ali to sam tek shvatio, kad je nas zlo pogodilo ....

27.03.2008.

Početak ....

U ljeto 1990 god. sam zavrsio srednju skolu i kao da smo znali da nam je to zadnje ljeto u kome cemo uzivati , ludovali smo beskrajno , derneci svako vecer , ljetovanje u kampu u Kuparima , milion doživljaja . To je ljeto  o kome i dan danas pričamo kad se sretne moja ekipa ...
U jesen iste godine smo svi , jedan za drugim otišli u vojsku ...Mene je zapala Banja Luka , kasarna Mali logor , vojna policija . Ekipa nije bila loša , valjalo je što se svako večer moglo izaći u grad , našao sam par jarana iz mog grada  koje sam poznavao od prije , elem nije bilo loše na početku ....Cugalo se ( i ono ostalo hehehe) kod Marijana Beneša u kafiću skoro svako večer ,a ako ne kod njega , onda kod Ante Josipovića , a poslije i u disko u tvrđavi  (stao mi mozak nemogu da se sjetim imena) . Znam da sam se jedne prilike razočarao u izgled tog diska , jer onako po noći i pod svjetlima reflektora izgledalo je extra , ali kad smo jedne prilike radili raciju i hvatali  bjegunce iz rezerve ,pa ovaj oficir  ugasio reflektore i upalio svjetlo , umalo nisam pao na guzicu , same skele i čudesa , ni našta nalik . Uglavnom , tako smo ludovali i zezali se , sve dok u prolječe 91 nije krenula frka u Sloveniji . Od tada počinju događaji koji su obilježili čitavu jednu generaciju , godište 72 ....

26.03.2008.

Predgovor

Odavno sam registrirao ovaj account na blooger-u , prvobitno je bio namjenjen mojoj zaručnici (07.07.2007. Međugorje) dok je ležala bolesna ,da se zabavi i razonodi  i tako skrati vrijeme , ali kako je sve krenulo naopako i  više je nije tu, odlučio sam da ja pokrenem ovaj blog , da nebude uzaludan posao.

Blog sam nazvao godište 72 , jer sam ja to godište i jer je ta generacija najviše najebala u životu , pa ću pokušati napisati malo svog životnog puta , uglavnom krenut ću od trenutka kad sam otišao u bivšu JNA , jer od tada se sve pretumbalo i moj život nikad nije i niti će biti isti ...

Toliko u predgovoru , nastavak slijedi ...


Godište 72
<< 04/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

MOJI LINKOVI

Ovo govori sve:
Volela si svece da palis po stanu
navuces roletne, cak i po danu
beznadezno romanticna dusa

Tek sada te slike u secanju hvatam
i bojim se onog sto lagano shvatam
ne vidim ti oci dok te slusam

Zvala si me nocas
kazes, vazno je za nas
samo jedna sveca
cudno treperi, kao i tvoj glas

Ref.
Upali svetlo da se gledamo u oci
kao u staroj decijoj igri, ko ce duze moci
kazu da sudbinu niko ne moze da spreci
sta ce nam reci, oci ce nam reci

Od tvojih reci tesko se bezi
predugo sam bio u toj zlatnoj mrezi
ali znas da suze svaki sistem ruse

Ziveo sam tvoje besove i stresove
ucio tvoje mailove i sms-ove
al' samo su oci ogledalo duse

Zvala si me nocas
kazes, vazno je za nas
samo jedna sveca
cudno treperi, kao i tvoj glas







MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
8244

Powered by Blogger.ba